среда, 7. јануар 2015.

Najvažnija od svih iluzija

Zašto su progresivni i pristojni ljudi u politici, na Balkanu uvek u inferiornoj poziciji?

Primer je evo najsvežiji Josipović. Jedan normalan, decentan čovek i sasvim solidan predsednik, bez skandala, odmerenih izjava i dobrog muzičkog ukusa, mora da se zubima i noktima bori za drugi mandat protiv manje više anonimne populističke kandidatkinje, bez platforme. Takođe sasvim je moguće, da će Josipović izgubiti.

Razlog je jednostavan.
Problem progresivnih i pristojnih je to što imaju usku platformu za oslonac, koja se uz to stalno ljulja, klima i škripi. Ta konstrukcija je klimava zato što je nažalost zasnovana na iluzijama.

Oni, pristojni kandidati, moraju da paze da nikoga ne naljute jer zavise od: kritičke inteligencije, za levicu senzibilisanih biznis lidera, univerzitetske elite, manjinskih naroda, NVO sektora, liberalnog građanstva i oppinion makera, kulturnih delatnika i nezavisnih komentatora... Sve te grupe su na Balkanu ili endemske vrste, ili usled objektivno teških uslova za svoj životni stil, nekako uvek na rezervi i u crvenom - skoro pa bez goriva. Gotovi da zaplaču kada im se na semaforu ispred nosa upali crveno svetlo. Svima njima, tim dragim ljudima sa pogrešnim zanimanjima (znate to - danas su sva zanimanja pogrešna osim onih u IT industriji) potreban je neko da se na njega naljute kada im se sve skupi, a to je opet svako malo, ili stalno. U vremenima krize ovo je sve multiplikovano i balet održavanja ravnoteže na tom malom klimavom podijumu postaje sve nadrealniji.

Tako su svoje karijere iznenada završavali mnogi progresivni političari na Balkanu jer im je jedan deo njihovog biračkog tela uvređen iznenada okrenuo leđa i ostavio ih da se čude kako je moguće da je tako lako propalo nešto tako "ozbiljno i važno."

Problem je u tome što su ljudima iz gore pobrojanih kategorija potrebne brojne iluzije da bi nastavili da žive tu gde žive a posebno ta o mestu na kome žive.
Kada okreću leđa progresivnim političarima na Balkanu, sve gore pobrojane grupe perpetuiraju iluziju da žive u "normalnim" zemljama gde nema mnogo razlike između jedne i druge dominantne političke opcije. Ta najvažnija od svih iluzija, ostavlja ih tu gde jesu.

Što me opet tera da pomislim, možda je ipak bolja emigracija i ćutanje, nego beli listić i srdžba.


субота, 6. децембар 2014.

PODRŽITE IH ILI UMUKNITE! - U odbranu pokreta okupacije bioskopa Zvezda


Rat je postao je moguć tako što je ludilo dobilo autoritet i pravo građanstva, a onda njime i zagospodarilo. Koljači su došli kasnije. Šešelj i druge psihopate koji su nam upropastili živote uspeli su to da učine najpre zato što im je bilo dozvoljeno da svoj otrov plasiraju u javni diskurs, a ta vrata otvorena su jednom drugom, najdubljeg prezira vrednom izdajom – Onom kojom tzv pristojni ljudi i ugledni intelektualci atrofiranih centara za empatiju, konstantno iznalaze nova i nova formalno-pravna opravdanja za ubilački primitivizam koji već decenijama razara čitavo društvo. Ekonomiju takođe. A sve po zakonu. Komentar Biljane Stepanović novinarke i vlasnice Nove Ekonomije naslovljen sa Opasan slučaj bioskopa Zvezda je savršen primer te destruktivne, formalističke, kvazi logike, koja priziva samoubistvo slobode. Zbog iste te moralne truleži sakrivene iza formalno pravne fasade, naše sudije – inače “normalni, porodični muškarci i žene” silovateljima dodeljuju uslovne kazne, a ubicama slobodu posle nekoliko godina zatvora, osoblje urla na trudnice u porodilištima, nabildovani mladići prebijaju starce u gradskom prevozu, vladike nekažnjeno nasrću na dečake, a mala deca čine sve besprizornije zločine, dok mladi i pametni odlaze i odlaze... Kuda? Pa na sigurno, čestnjejša gospođo Stepanović, tamo gde i njihov interes ima ko da zaštiti. Ta bedna izdaja intelektualaca manifestuje se najpre kao gubitak moći ispravnog suđenja. Zato se uvek i krije iza Zakona ili još bolje Ustava, a njen izvor je strah od gubitka privilegija i od protika vremena. Zato ne mogu da podnesu mladost i podsvesno žele da joj na bezbedan (zakonski) način, ispred nosa zalupe vrata budućnosti. Ti “ugledni građani”, taj jedan te isti krug naših eksperata - mediokriteta koje RTS poziva da komentarišu nesnosnu stvarnost, koji dok im mušice lete oko glava, lakonski objašnjavaju kako je normalno da 50 ljudi pogine u poplavama koje su bile najavljene nekoliko dana ranije, teraju na povraćanje! Svi ti svatovi uvek se kriju iza procedura i zakona kada treba da objasne zašto nas ne štite od pesticida, zagađenja vode i vazduha, nasilja na ulicama, zaboravljaju jednu važnu činjenicu koju je trebalo davno da nauče a koja glasi – Nema savršenog zakona! Praksa je jedini pravi zakon. Zakoni i službenici postoje zbog ljudi, zbog zajednice. Primena zakona mora da ispunjava i uslov pravednosti jer ih građani samo zbog tog uverenja uopšte i poštuju. Njihova svrha je da štite opšte kao i pojedinačno dobro, jer na tome počiva čitava ideja zajednice čiji je on proizvod. Bez nje – zajednice, nema ni slobodnog tržišta takođe. (videti u Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji by Karl Popper) Međutim komentatorka Stepanović je previše zabrinuta za zakonitost čitavog događaja da bi mislila o interesu društva:

"E, ali – nikome izgleda nije padalo na pamet da je ovo ipak upad i „okupacija" privatne imovine, stečene (istina je) krajnje spornom privatizacijom Beograd filma." 


Jednostavno briljantna logika. Kakav dubok uvid. Kao da je to uopšte neko i dovodio u pitanje. Ono što pokret u Zvezdi pokušava da objasni je da Zakoni ne treba da služe da štite interese Đivanovića i drugih hokštaplera. Sve to međutim pada na gluve uši:

"Ali, to ništa ne menja na stvari, odnosno, ne anulira činjenicu da se ovim postupkom „mladih Beograđana" uvodi opasna praksa samovoljnog i na zakonu nezasnovanog „okupiranja" i zaposedanja imovine koja „okupatorima" ne pripada." 

 Gotovo je neverovatno da Stepanovićeva izbegava ili ne ume da uvidi jednu prostu činjenicu, koja glasi: Devojke i momci iz Zvezde nisu odlučili da postanu novi vlasnici bioskopa. Oni samo više ne mogu da gledaju kako propada zgrada koja je “pod zaštitom države” kao kulturno dobro. Neće je oni poneti kući Čestnjejša Gospođo. Niti planiraju da se obogate izdavanjem poslovnog prostora fast food restoranima. Umesto razumevanja za njihov, entuzijazam i hrabrost, vlasnica Nove Ekonomije kao i drugi Ustavobranitelji, nudi konstruktivno rešenje:

"Umesto da se poštovao zakonski, legalni put, koji u ovom slučaju sprovodi država – Agencija za privatizaciju može da poništi privatizaciju, država, ili grad Beograd, može da utvrdi da li je i kome ovaj bioskop prodat i da li postoje (ili ne postoje) zakonske osnove da se ta imovina vrati prethodnom vlasniku." 

Prođe nam život na vašem legalnom putu! Dok se država doseti da počne da radi svoj posao lešinari će požderati sve što iole vredi. Narodni muzej je zatvoren petnaest godina, Narodna biblioteka bila je pod ključem četiri, a prema Evropi napredujemo stabilnom brzinom puža. Pritom se niko iz ovih institucija nije polio benzinom i samospalio na Terazijama zbog moralnih bolova, ili profesionalnog digniteta. Petnaest godina, pa to je malo manje od polovine radnog veka! Međutim Stepanović ostaje čvrsto na strani zakona:

"...onda država postaje vlasnik i rešava šta će sa tom svojom imovinom da radi. Ako ne postoje, imovina ima vlasnika koji je „vlastan" da tu svoju imovinu ne koristi i ne da drugome na korišćenje. U svakom slučaju, ne može da egzistira imovina bez titulara, u koju po svom nahođenju može da upada i „okupira" je bilo ko, sa idejom da će je bolje iskoristiti od vlasnika."

Ko je ovde vlastan? Država je ovde bre na kolektivnom godišnjem odmoru već tri decenije! Država su keramičari, magistri koji ne znaju na kom smeru su diplomirali i levičari sa kubankom u gubici. One koji poštuju zakone u ovoj zemlji država pravi magarcima u svakoj prilici, od TV pretplate, do legalizacije divlje gradnje, ili plaćanja poreza. Đivanoviće, uvek nekako makar “slučajno” nađe načina da zaštiti! Naši vrli komentatori previđaju da je ovde društvo pred nestankom jer se niko više ne interesuje za išta od zajedničkog dobra. Kultura je u temelju te misli. Nivoi empatije su oko nule, nema podrške, niti vere u pokušaj da se išta promeni na bolje. To je pravo lice propasti i moralnog ambisa u kome smo. Ono što je ideja pokreta iz Zvezde je da pokaže šta treba da se uradi, da pokaže kako stvar treba da izgleda, a ne da poštuje formalne procedure koje su se poistovetile sa koruptivnom strukturom i izvor su zloupotreba. Oni su intervencija u javnom prostoru, poslednje upozorenje pred potpuni kolaps i duhovnu smrt. Zvezdu ovih dana ispunjavaju mladi ljudi kojima je i dalje stalo do ove zemlje. Nađite načina, trunku saosećanja u sebi za njihovu nesebičnu žrtvu i vreme koje nam poklanjaju. Svoje dragoceno vreme koje ugrađuju u tu svoju Instantnu Zajednicu Prakse. Oni su Zakon. Onaj pravi.


Zato recite, vičite: Živela Zvezda! Podržite ih, ili umuknite! Učinićete to u svom najboljem interesu. Ekonomskom takođe. Jer kada jednom ni deca iz Zvezde ne budu verovala da vredi nešto pokušati, kada spuste ruke i pognu glave i kada sva odu u Brisel, London i Pariz onda će vam gospođo, biti džabe svi zakoni ovog sveta. Niko više u njih neće verovati i onda ćete ostati sami sa siledžijama iz tramvaja, žandarmima ubicama u saobraćaju, nemilosrdnim medicinskim sestrama i napaljenim vladikama. Ne bih nikome, pa ni vama poželeo tu budućnost.

четвртак, 6. новембар 2014.

Metro u Beogradu - Da, ali samo posle tramvaja u Novom Sadu i Nišu


Svi koji vole Beograd i žive u njemu znaju da je metro definitivno potreba i razvojna šansa ovog grada. Autobuski sistem prevoza na naseobinu ovih razmera je logistička noćna mora, nemoguć i neodrživ sistem. Treba dakle naći način da se ta stvar finansira, naravno ne iz kredita jer je taj voz izgleda prošao. Takođe vrlo je potrebno da taj veliki posao radi neka evropska kompanija i tu stvari idu u dobrom smeru. Alstom je odlična firma sa puno iskustva u tim poslovima. Ali kažu ljudi nije loše misliti pomalo i o ravnomernom razvoju inače će nam se desiti grčki scenario - manje više preseljenje cele države u glavni grad. Tada ne pomažu ni tri metroa. Novi Sad i Niš trebali su odavno da dobiju nazad svoje tramvajske sisteme ali se to nigde u Vladi niti so called stručnoj javnosti ne pominje. Novosadske tramvajske linije Posle je navodno čudno zašto se u unutrašnjosti stvara animozitet prema Beogradu. Pritom u pitanju su investicije koje su mnogo realnije izvodive. Procene su da bi povratak tramvaja u Novi Sad i Niš, koji su ih imali za vreme prve Jugoslavije koštao do 100 miliona evra. To je čak i za jednu invalidnu ekonomiju poput srpske, relativno izvodiv poduhvat. Stari niški tramvaj A ono šta bi ovi sistemi značili za te gradove, valjda nema potrebe posebno objašnjavati. Zato, ako stvarno volite Beograd, nemojte biti slepi i sebični, već velikodušni i pažljivi. Nećete pomoći ovom gradu ako ga svi omrznu. Beograd nije samoživa zver gladna vlasti već "neko ko pruža ruke svima..."

четвртак, 22. мај 2014.

Jedna dobra stvar

Pošto je dosta kritika vlasti u ova teška vremena, ja bih kao večiti opozicionar i na sugestiju drage osobe hteo da ovaj blog posvetim, jednoj pohvali za Vladu Srbije i njenog prvog čoveka. Da, da... Pored svih nespretnih i loših odluka njegovog tima, Premijer je uradio i jednu ogromnu, divljenja vrednu stvar. Izazvao je naciju da deluje solidarno i složno oko jednog cilja. To još nije završen posao, ali jeste prilična šansa. A pošto smo ranije govorili o tome šta nije posao Premijera, recimo sada da stvaranje šansi i ujedinjavanje građana u zajedničkom naporu, između ostalog to jeste. Reč je naime o famoznom pozivu dobrovoljcima da pomognu ugroženm stanovništvu. Ne ulazeći u stilske ocene i druge trice tog gesta, Vučić je uradio veliku stvar rekavši da "Šabac ne sme pasti" čemu se već danas na ulici vidim, dosta podsmeva. Ali ovde se ljudi često smeju u lice opasnostima i velikim šansama, ne uspevajući da prepoznaju jednu u drugoj. I to je posao premijera - da krizu transformiše u šansu. Naravno to je mnogo lakše reći nego uraditi ali eto, taj čovek je to uradio, ipak. To se desilo. Ta pomalo patetična ali što je važnije - efikasna i generalštabnim rečnikom iskazana evokacija stare šifre od pre 100 godina, kada je austrougarski napad na Srbiju krenuo upravo preko Save i Drine, odnosno Šapca, delovala je, i hiljade ljudi iz cele zemlje su joj se odazvale. Ne želim da idem dalje, ali potrebno je da se zna da je to bila velika, odlučujuća stvar koja je izazvala lančanu reakciju. Čak su i komšije pokušale da ne previše uspešno imitiraju ovaj briljantan, rekao bih više instinktivan, nego planiran potez. Nebitno, važno je da je efikasan. Problem je što su ljudi koji su došli u Šabac tog dana, naišli na vakuum, nedostatak bilo kakve organizacije. Tek je vojska spasila stvar. To je nešto na čemu mora da se radi. Ne sme se izgubiti momentum i ljudima se mora dati nada kroz zajednički napor. Važno je znati da niko od ljudi koji su tog dana bili u Šapcu ili Sremskoj Mitrovici, nikada neće zaboraviti tih nekoliko dana. Posebno oni mlađi. To su njihovi dani odrastanja i stupanja u život kao slobodnih, kreativnih ljudi. Pred vladom je problem kako te instinkte staviti u pogon i bez katastrofa. Dakle pošto sam danas konstruktivno raspoložen, a verujem da ne treba izmišljati toplu vodu, nastaviću u tom stilu. Evo par primera kako se te stvari rade u okviru vojnih, odnosno civilnih struktura jedne organizovane države, posebno ukoliko ima ogromnu dijasporu sa kojom treba da komunicira. Sar-El The National Project for Volunteers for Israel
http://www.sar-el.org In the summer of 1982, in the midst of the Galilee War, Golan Heights settlements faced the disastrous prospect of losing their entire agricultural crop. The majority of able-bodied settlers were called up for army reserve duty and entire farms, with crops already ripened, were left unattended, due to the acute manpower shortage. Dr. Aharon Davidi (z”l ), the former head of the I.D.F. Paratroopers and Infantry Corps, was then directing the Golan Heights community and cultural activities. Touched by the settlers’ distress, he sent a number of friends as a recruitment team to the United States. Within a few weeks, some 650 volunteers arrived in Israel to lend their support through volunteer labor. Realizing the merits of that action, those first volunteers expressed the wish that the volunteer project be perpetuated. As a result, in the Spring of 1983, “Sar-El” – The National Project for Volunteers for Israel – was founded as a non-profit, non-political organization (“Sar-El” is the Hebrew acronym meaning “Service for Israel”). Over the years, volunteers from other countries came to partake in the project, and to date, Sar-El is represented in over 30 countries worldwide. Historically, Sar-El’s greatest number of volunteers have come from Volunteers for Israel (V.F.I.) in the U.S.A. and Volontariat Civil (U.P.I.) in France. Sar-El Goals 1. Goals Sar-El leadership adopted as its achievement of the following goals: Contribute to the promotion of Jewish continuity. Create a cultural and educational exchange between the diaspora and Israel. Partner with all supporters of Israel in a mutually beneficial experience. 2. Methods Sar-El proposes to achieve its goals by encouraging volunteers from around the world to come to Israel for a number of weeks to experience the following: Working in I.D.F. warehouses. Guided tours of interesting locations in Israel. Lectures on Jewish and Israeli topics. 3. Benefits Sar-El is proud to note that the program provides many additional benefits to include the following: Promotes Aliyah Fosters new friendships Contributes to Israel’s economy Creates ambassadors of goodwill for Israel. i civilna varijanta Kibbutz From Wikipedia, the free encyclopedia Kibbutz Kfar Masaryk Kibbutznikiyot (female Kibbutz members), training at Mishmar HaEmek during the 1948 Palestine war A kibbutz (Hebrew: קִבּוּץ / קיבוץ, lit. "gathering, clustering"; plural kibbutzim) is a collective community in Israel that was traditionally based on agriculture. The first kibbutz, established in 1909, was Degania.[1] Today, farming has been partly supplanted by other economic branches, including industrial plants and high-tech enterprises.[2] Kibbutzim began as utopian communities, a combination of socialism and Zionism. In recent decades, some kibbutzim have been privatized and changes have been made in the communal lifestyle. A member of a kibbutz is called a kibbutznik (Hebrew: קִבּוּצְנִיק). In 2010, there were 270 kibbutzim in Israel. Their factories and farms account for 9% of Israel's industrial output, worth US$8 billion, and 40% of its agricultural output, worth over $1.7 billion.[3] Some Kibbutzim had also developed substantial high-tech and military industries. For example, in 2010, Kibbutz Sasa, containing some 200 members, generated $850 million in annual revenue from its military-plastics industry.[4]

субота, 17. мај 2014.

Besplatan savet Vladi Srbije

Ukratko, neko ko prima platu za to trebao bi Premijeru da objasni sledećih nekoliko finesa kako ne bi imali te nesrećne izlivenjegovog besa uživo, zbog kritike koju mu jedan deo javnosti upućuje. Naime radi se o tome da top državni službenici "ne treba da rade na spasavanju i raščišćavanju." Što je najčešće i bilo predmet pomalo neukusnog podsmeha na netu. Zašto? Jednostavno zato što to nije njihov posao. Posao državnih službenika je organizacija, kontrola i anticipacija. Ne nošenje džakova, male dece i nemoćnih ispred kamera. Zašto? Najpre zato što tako svima stavljaju do znanja da ne znaju šta im je posao, te da izvesno to ne znaju ni njihovi podređeni. Njihov posao je da usmeravaju akciju, ili ako moram da budem krajnje jednostavan, "da se njihove reči pretvaraju u stvarnost." Oni moraju da znaju šta se zbiva i šta će biti, a ne da se igraju infantilnih super-heroja. To je trebalo davno da prerastu... Kada izađu na teren, to treba da čine na način koji uliva nadu i sigurnost. Da stoje na tački koja je isturena ali ipak bezbedna i čvrsta, a da su oko njih operativci. Tako se slika nada i uliva sigurnost... Ovako samo plaše-jedan i iritiraju drugi deo javnosti. Ako nisu sigurni, neka pogledaju fasadu zgrade u kojoj rade. Ima tamo predstavljen jedan lik koji vlada domenom prenošenja poruka. Nije slučajno na tom mestu.

недеља, 27. април 2014.

Danas je taj dan

Danas je taj dan, Ej zlatno nebo iznad grada, Danas je parada. Duva Jugoistok 11~14 čvorova, ali je sve spremno za big day. Danas je parada -bgd maraton, a sunce sija zlato. Za nas koji smo daleko od 40 i kusur kilometara, kunst je u proterivanju majmuna za volanom i brojnim stranim jezicima u vazduhu. Beograd je danas svet. Upravo preko čubure trče prvi ljudi gepardi. Ali to nije sve. Večeras komšije imaju svoj dan u našoj kući košarke. Dobrodošli, pevajte i slavite. Danas je taj dan.

петак, 4. април 2014.

DS ili ĐS

Znam da nije lepo likovati sa ovakvim naslovom ali događaju se sada demokratama i gore stvari od mog bloga i stvar je biti ili ne biti, a takođe i ovaj anagram mi je jednostavno bio previše simpatičan, tako da se nadam da se niko neće naljutiti. Pritom je i istina, makar koliko i Somborčev strip sa logom demokrata u kome je narandžasta umesto žute tačke na plavom polju.
Demokratama treba novi predsednik i oni to znaju ali ne znaju ko je on, pošto su svi koji su imali kakve takve liderske predispozicije ili najureni ili sami otišli. Ono što se sada događa DS-u je ozbiljna kriza identiteta. Spolja gledano, to je ona stara demokratska stranka, samo što nije. Treba reći da ta stvar nije od juče. Tadićeva najveća krivica je što je uz malu pomoć prijatelja - marketinških stručnjaka, od stranke napravio krpu, odnosno lepu zavesu iza koje se ne krije ništa. Ali šta sada? Pa pre svega potrebno je napraviti ozbiljan reality check. Na primer proveriti da li jedna stranka social demokratske provinijencije treba da bude vođena od krupnih kapitalista. Ne da je nešto loše u pogledu pravljenja para, već čisto onako principijelno. Ono što demokratama takođe treba jeste i odgovarajuća politika. Lepo reče Miki Manojlović nedavno "opozicija je zbrisana jer je izgubila svoju politiku." Amin za to. Ali ne treba da budu tužni što su im narodnjaci pokupili ideju. To se događa u životu: Sunce sija za sve. Treba da budu srećni što je konačno skupština upristojena i više nema ljudi koji nose majce preko košulja, ili se kopčaju odpozadi, ili šta god. Treba da se raduju izlasku zemlje iz predpolitičkog stanja. Dačić je to, na primer, mnogo bolje shvatio. Dakle sve je ok ali više neće proći priča: "vidite kako su ružni i nevaspitani, glasajte za nas koji smo lepi i pristojni". Odnosno redizajn advertajzing-politike neće biti dovoljan. Pored nove centrale biće potrebna i nova supstanca i novi ljudi. Moraće dakle, da se širom otvore vrata i to ne samo ulazna već sva, da se dobro provetri i da se nađe nova politika inače će D zaista da pređe u Đ a onda stvarno DoviĐenja.